Na stadionu KSC Kamberovića polje u Zenici, avgusta 2009.godine obavljeno je prvo kolektivno šerijatsko vjenčanje u našoj zemlji. Dvije godine poslije, te 2011. u prepunoj Zetri, Torabi, tzv. iscjelitelj održao je kolektivno liječenje na kojem je prodavao vodu koja navodno liječi neizlječive bolesti. U aprilu 2014.godine u glavnom gradu Bosne i Hercegovine u Bosanskom kulturnom centru (BKC) organizovan je kolektivni sunet (rezanje ćuna) za 150 djece koja su prethodno protatana po Vrelu Bosne. I na kraju 2017.godina i ponovni, negdje drugi a negdje treći po redu, kolektivni iftar (večernji obrok za postače tokom islamskog mjeseca ramazana).
Vjerovali ili ne, pitaju me za mišljenje o kolektivnim iftarima... Kažu mi, previše si se zabavio sa vijećnicima gradskog vijeća Zenica, de napiši koju u “svom stilu” o kolektivnom iftaru, da ljudski prokomentarišemo o jednom novom lijepom običaju. U ovih nekoliko dana vidio sam kako ljudi odobravaju ali i osuđuju taj novi običaj na ulici. Bez uvrede, otrcan mi je argument za kolektivni iftar reći "bolje da su nahranili gladne ili bolje da su te pare i hranu koja se "skrka" za jedno veče donirali narodnoj kuhinji". Po čemu zaključuju da među ljudima koji sjede za stolovima kolektivnog iftara nema gladnih? Zna li osoba koja komentariše u tom stilu socijalni status postača? Možda su pozvani nezaposleni, penzioneri i korisnici narodne kuhinje, ali nebitno, to je već neka druga tema koja zahtjeva daleko više podataka. Pitanje je odobravate li ili osuđujete ovaj čin. Mislim da u "slučaju" kolektivnih iftara na ulicama bh gradova nema sredine, ili odobravaš il' si protiv. Odobravati znači biti demokrata, a to znači da ti ne smetaju drugačiji i slijedom logike ne bi trebali biti protiv onih koji upražnjavaju iftar na otvorenom ili npr. protiv ljudi koji učestvuju u "paradi ponosa". S druge strane, biti protiv javnog iftara znači da si protiv drugih i drugačijih, protiv ljudi koji iftare na otvorenom ili poput ovih učesnika "parade ponosa". Međutim, čudan smo mi narod kad je u pitanju demokratija. Kažu, “mišljenje je kao šupak, svak’ ga ima”, a kad je već tako, eto meni recimo, ne smetaju lezbejke, a pederi smetaju.
Demokratiju i pravo na ispoljavanje vjerskih i svih drugih sloboda tumačimo od slučaja do slučaja, kako kome odgovara, ali to ne znači da meni maloprije spomenute lezbejke “odgovaraju”, već da su mi simpatične.
Upražnjavati vjersku slobodu i demokratiju ne znači na svakom hrvatskom brdu - hrvatski križ, na svakom srpskom brdu - srpski krst ili na svakom bošnjačkom javnom prostoru šerijetsko vjenčanje, kolektivno rezanje ćuna isl. Upražnjavati demokratiju ne znači u ime demokratije i nacionalnog interesa rušit tuđe vlade i države i ubijat' nedužnu djecu. S druge strane, upražnjavat demokratiju i vjersku slobodu ne znači uzet noževe i sablje i uz vjerske pokliče ganjat civile po ulici. Znam, gore navedeno po mnogima i nije problem i prećutno će ga odobravati. Problem svugdje u svijetu je kolektivno ispijanje alkohola,vođenje ljubavi i pušenje na javnom mjestu. Naravoučenije,vodite ljubav a ne rat, opustite se, izvadite noževe, ćune, molite se, ganjajte se, uzimajte se, popijte, popušite ili radite šta god hoćete ali u svojoj kući, među četiri zida. Ne opterećujte se i ne ubijajte druge u ime demokratije i vjerske slobode... i ne ubijajte druge u pojam.
Da pravo na demokratiju i pravo na ispoljavanje vjerskih i svih drugih sloboda tumačimo od slučaja do slučaja, tj. kako kome odgovara, pravi pokazatelj su ovi nabrojani događaji, koji obično prerastaju u predmet žestokih rasprava. Naročito oni što dolaze od strane muslimana, za koje se većinom smatra da je neobično, divlje i zastrašujuće, dok je npr. okupljanje u Međugorju, gdje je navodno uskrsnula Gospa, nešto sasvim normalno. Zatim, legalizacija istospolnih brakova i odgajanje djeteta u istospolnom (muškom braku) trebala bi biti nešto sasvim normalno. Ili pak ustaško okupljanje na Blajburgu i četničko na Ravnoj Gori koje trebamo posmatrat jednim običnim demokratskim činom. Tražili smo demokratiju, suočimo se s njom, a naši postupci će najbolje reći o nama samima. Prihvatate li bilo što od gore navedenog, demokratski je prihvatiti sve. Srećom, u Sarajevu još uvijek nema problema, postače niko fizički ne napada kao što su napadali LGBT grupu aktivista i aktivistkinja prošle godine u sarajevskom kinu Kriterion.
Nema komentara:
Objavi komentar